O piscu:
Tvrtko Kulenović, Rođen u Šabcu, Srbija, (1935), diplomirao književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je i doktorirao 1974. Radio kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvi predsjednik P.E.N. Centra BiH (1992-1996). Direktor Narodnog Pozorišta u Sarajevu (1999-2003). Član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Romanopisac, putopisac, scenarista, esejista, autor brojnih knjiga i dobitnik brojnih nagrada.
OBLACI NAD TAROM
Knjiga počinje opisom četničkog vojvode: «Četnički komandant Čelebića, Spasoje Dakić, bivši žandarmerijski narednik (njemu su Italijani, odlazeći a Pljevlja, predali komandu), sa prilično opljačkanog muslimanskog zlata u turskim lirama i napoleonima, izbjegao je pred dolazak proletera, u još gušće gudure, put Meštrovca».
Zanimljivo je da se je bezmalo isto tako zvao jedan partizanski junak, Radoje Dakić. Stanovao sam u ulici sa njegovim imenom, u Zemunu, u stanu penzionsianog podoficira koji se mnogo brinuo za školski uspjeh svoje kećri. Doveo bih djevojku, ili prijatelja, to su bili jedini trenuci kad sam boravio u kući, a iz susjedne sobe čulo bi se bučno listanje atlasa i povik: «Ajde, boga ti, ne prdi, kakvo Jadransko more!»
U susjednom satnu, balkon do balkona, stanovao je aktivni oficir Albanac, tada Šiptar, sa ženom na čije ponašanje sam, od strane moje gazdarice, bio upozoren. Stajali smo na balkonu, lakat do lakta kroz tanko pregradno staklo i Advija, tako se zvala, govorila je: «Ti si naš» i ubrzo zatim, znajući za probleme koje sam imao u redu za kupatilo: «Dođi kod nas da se kupaš. Da se zajedno kupamo.»
Moja gazdarica bila je Vojvođanka širokog tijela i duše kojoj su opterećenja ove vrste bila davno prošla, ali su zato druga sve više dolazila u prvi plan. Bila je sa sela, ali iz bogate porodice i sva bivša seksualna i slična problematika skoncentrisala se u negativnu opsesiju da se udala za golju podoficira, na što ju je uostalom porodica upozoravala kada je tome bilo vrijeme. Sa ponosom mi je pokazivala pisma svojih rođaka i predaka koji su iselili u Ameriku: «U našem hotelu na četredesetom spratu stanuje naš čovek Nikola Tesla, Sutra ćemo ići da ga posetimo».
Nisam pitako otkud Vojvođani kao iseljenici u Americi, ne volim čačkati po prošlosti ljudi, iz toga se ispovrte neobične stvari koje te na kraju udare u glavu, kao u grčkoj tragediji. Nisam je pitao ni o njenim glavoboljama, niti sam otišao da je posjetim u zemunskoj bolnici, gdje je na kraju i umrla od moždanog udara. Na sličan način umro je moj prijatelj Vojvođanin Stevan Pešić, koga je jednom ranije jako krvarenje iz nosa spasilo od smrti, ali kad se glavoboljama pridržio ovaj miris raspadanja na našim prostorima ništa više nije moglo da ga spasi.
Ne pitam se ni otkud našim muslimanima toliko zlato. Stalno su im ga pljačkali i nakon nedugog vremena dolazili po novo. Ili možda u ovom posljednjem ratu i nije više bilo toliko zlata, jer sad su im odnosili i vrata s kuća, zatim kuče spaljivali, zatim njih ubijali, a žene i kćerke silovali.
Bilo je toga istina i ranije. «Bilo je podne kad je Spasoje Dakić izlazio iz Čelebića, praćen petnaestoricom četnika od kojih su samo šestorica bilie Čelebićani. Išao je peške, prkosno uzidignute glave – niz desno rame visila mu je dugačka kićanka od crne svile, duža od svih. Svojim žutim korbačem, ovijenim oko ruke, nervozno je šibao desnu čizmu –činio je to samo kada je radio četnički sud, kad su pred njim batinali nepokorne seljake i seljanke 'iz ove proklete pustinje što ne zna ni za boga, ni za kralja, ni za red!'. Odmah za njim koračao je uzdignute glave seiz Mita kome je bivši narednik dopuštao silovanje čelebićkih djevojaka, preko reda, čak i u petak, kad je inače silovanja strogo zabranjivao, pa čak i kažnjavao trodnevnim okovima.»
Ovo je nešto strahotno i nevjerovatno. Bilo je i u ovom našem ratu gestova prijateljstva prema pripadnicima drugih naroda za koje su počinioci bili surovo kažnjavani, bilo je požrtvovanja, ljubavi i, uprkos sveopštem protivljenju, mješovitih brakova, ali za ovakvo makar groteskono poštovanje tuđe vjere, zakona i reda – do kojeg je bivšem policijskom naredniku bilo stalno nema primjera, to jeste neštp nevjerovatno.
Odmah po odlasku četnika sa ovih prostora došli su proleteri, i odmah zatim bili napadnuti. «Na momente čuje se kako meci, dolazeći iz daljine, meko, kao šljive, padaju na zemlju, nedaleko od njih.
Ovo su najgori! Ovi ostaju u mesu! – opet se čuje mirni Cvijetinov glas.»
Kad se sve smiri, proleteri sanjaju. «Samo hujanje vjetra, šum talasa, radosni dozivi, prelistavanje knjiga.
U daljini hukte lokomotive preko velikih belih mostova. Odnekud blizu, udaranje lopte o zemlju, poklici dece, i tihi, lagani koraci.»
Zatim pjevaju. «Usamljen, taman, dubok glas – Dejan u krugu nije mogao da uoči ko je to bio – otpočinjao je pesmu. Poznata ruska melodija nosila je reči – slivene toplim ljudskim glasom u jedno, i melodija i reči, polako, široko, plovile su u mračnu, potmulo noć unaokolo tugom, hladnom pustoši gole daljine, prigušenim jaukom u kome se budio nepokorni, buntovni ton dubokog ljudskog revolta:
«Konjuh planinom
Vjetar šumi, bruji,
Lišće pjeva
Žalovite pjesme..»
Tačno je da su mnoge naše partizanske, ratne i poratne pjesme bile zasnovane na ruskim melodijama. Jedna od najpopularnijih, najrasprostranjenijih, «Po šumama i gorama..» zapravo je prilagođeni prijevod odgovarajuće ruske pjesme, a «Što to huči Sutjeska» o Savi Kovačeviću preuzela je melodiju od «Pjesme o Ščorsu», čuvenom ukrajinskom komandantu iz doba građanskog rata u Rusiji. Ali «Konjuh planinom» nije zgodan primjer, nije tačan, ali je oprostiv, u ono vrijeme, našem autoru, koji je svoju knjigu nazvao «povešću» jer je to bio uobičajeni bratski ruski oblik u književnosti, kao što bi danas svaki autor koji drži do sebe svoju kjnigu nazvao romanom oslanjajući se na definiciju poznatog engleskog pisca E.M. Forstera po kojoj je roman svaki prozni tekst koji sadrži više od pedeset hiljada riječi.
Knjiga nije mala, ne bi trebalo reći ni da je tanka, jer ima jake, pune kartonske korice koje svojim ivicama daleko prevazilaze ivice unutrašnjih listova, pružajući im zaštitu, kao što i treba da bude kod starinskih knjiga. Na naslovnoj strani su slova, riječi, ime pisca i naslov knjige «Oblaci nad Tarom», uokvireni sa tri stroga koncentrična pravougaonika, podvrgnuti strogoj simetriji kao da se spremamo za život u klasičnoj Grčkoj.
A jesmo se spremali za život, uvijek spremali pogleda usmjerene u budućnost, za sadašnjost je ostajalo malo prostora i vremena. Djeca i većina odraslih željeli su bar jedan mali dio unaprijed, ali za to je trebalo biti dovitljivac, likavac, lopov, a naš pisac nije bio nijedno od toga, bio je sutonski pjesnik.
«U suton se k'o močvara širi trulež sa Grosovih slika
U suton su velike i tužne oči bolesnika.»
Znao sam za francuskog slikara koji se zvao Gros ili Grez, koji je slikao Napoleona podmećući mu lik svoje žene. Kasnije sam saznao da postoji njemački napredni slikar ekspresionista Gros koji je drastičnim bojama slikao sramni i truli život tadašnje buržoazije, pa je dakle o toj truleži riječ. Još kasnije sam shvatio i skupa uvezao kad sam pročitao stih iz njegove pjesme posvećene za pravdu i slobodu u Španskom građanskom ratu:
«Reka Manzanares što celim svetom teče»
Jedna od onih velikih rijeka koje veličaju budućnost i potiru sadašnjost. Ali u vrijeme kad sam to saznao i shvatio, moje unutarnje iščitavanje onih stihova bilo je već završeno, i njihov pjesnik ostao je u mom srcu onakav kakav je u njega ušao, sutonski pjesnik.
Zbližila nas je Indija. Pošao sam po savjet i uputstvo, a očekivao sam nastup koji će bar negdje u prikrajku sadržavati ime, položaj, slavu. Posjetio sam ga u Biblioteci, u njegovoj direktorskoj sobi. «Pogledajte ovu sobu», rekao je. To je najbolja soba u čitavoj Biblioteci. A fudbalski stadioni niči na sve strane kao atomske pečurke.»
«Sustižemo Južnu Ameriku», rekao je sa sarkazmom kojeg nisam od njega očekovao. «Sustižemo Južnu Ameriku. Ali ne i Indiju. Indijska je beda strašna, a njena historija je također krvava. Krvari i danas, ali njen duh se tom ludilu istorije protivi. A mi ćemo još mnogo krvi proliti pre nego što tu vrstu znanja, tu vrstu pameti usvojimo».
On je taj nauk o Indiji prihvatio, ali to ga je natjeralo da svoj vlastiti život provedn u borbi i vezan za politiku smatra proćerdanim.
«Reka Manzanares što celim svetom teče».
I nosi leševe. Kao i naše rijeke. Zato je htio mene, mladog prijatelja koji je imao još dugog života pred sobom uputiti u drugačijem pravcu. «Obratite pažnju na ta božanstva koja igraju, ili se igraju, raduju, ljube, tucaju, nigde nema tog pretećeg prsta u ime kojeg čovek ubija druge ljude.»
Kad sam se vratio s jednog putovanja, zatekao sam novine sa njegovom slikom i opširnom viješću o smrti našeg književnika, velikog prijatelja Indije. Saznao sam za njegovu bolest tek prilikom našeg posljednjeg susreta, u onoj poluraspadnutoj kancelariji direktora Biblioteke. Razgovarao je sa nekim telefonom i rekao: «Znaš kako ti ja živim, stalno sa vodicama i pilulama.» Ali ni poslije toga nije ličio na bolesnog čovjeka. Na umornog da, ali iza umora ima još toliko mjesta za život. I slika koju su objavile novine, zar prikazuje lik bolesnog čovjeka? A ipak, sve što je sada ostalo to su knjige, to je ova knjiga s oblacima, oblacima nad Tarom.
U vrijeme našeg velikog kulturnog prevrata pedesetih godina, kojem moj kasnije veliki prijatelj nije bio sklon, ja balavac, zaneseno sam pratio događaje i pokušavao da se negdje u njima udjenem, mada sam dolazio direktno iz njedara Maksima Gorkog i onog njegovog «Čovjek, kako to gordo zvuči!», i nisam uspijevao da svarim Kafku. Dopala mi je ruku prelijepa mala knjiga Bodlerovih pjesama u prozi, i u njoj pjesma o oblacima, u kojoj čovjek – stranac, na kraju dugog i mišlju bogatog poetskog dijaloga kaže da najviše, ili jedino na svijetu voli oblake. Ne znam je li ona inspirirala Kamija da u drugom dijelu «Stranca» stavi Mersou u usta onu slavnu misao o nebu iznad šuplje bukve, znam da je mene inspirisala na napišem nešto njoj slično, ali gorkijevski obojeno. Bila je to pjesma u prozi odistinski napisana, a ne tek prepisana (u to vrijeme nisam se još bavio prepisivanjem jer mi još nisu bila poznata teorijska opravdanja za takav književni postupak) i završavala se sličnom konstatacijom da voli ljude. Bodlerovi oblaci se nisu nigdje spominjali, ali se iz konteksta podrazumijevalo da je u pitanju odgovor: «Kakvi oblaci! Ljude treba voljeti!» Poslao sam je dvjema književnim revijama koje su nosile najveći teret naše književne i umjetničke prekretnice, «Mladoj kulturi» koja je promovisala Kafku i «Mladosti» koja nam je otkrila jednog drugačijeg Majakovskog. Duže od šest mjeseci čekao sam odgovor, ali on nikad nije došao.
RAJSKI PROPLANCI
Naša zemlja puna je bajkovitih planina, iza kojih je azurno more, kao i svuda na Mediteranu. Neke od tih planina nisu oštre i kamenite, nego su zelene gromade pune rajskih proplanaka oivičenih ljubičastim šumama.
Na jednom od tih proplanaka moja žena učiteljica čuva ovce, jer jedino na taj način može sebi da zaradi za život. Moji drugovi iz jedinice kažu da je to vrlo lijepo i zdravo, ali da, iskreno rečeno, jedino ovcama trava služi kao hrana. Ljudi travu koriste za druge slasne stvari, na njoj se najljepše obavlja ona krasna fiskultura koju je Bog dao čovjeku i koja je bolja od svih sportova koje je on sam izmislio.
I mi sami crkavamo od dosade u ovoj planinskoj selendri kojoj je Bog rekao laku noć. Mogu da zamislim kako je tek njoj koja od sve civilizacije jedino ima na raspolaganju kolibe koje pastiri napuštaju kada zimi sa stadima silaze u ravnicu.
Jedinu vezu sa svijetom održavam preko moje mame, koja uredno skuplja rijetku poštu koja mi dolazi, zato mi je uredno šalje u rijetkim prilikama kad naši kuriri silaze u grad.
Međutim, kad nešto hoće, onda nađe načina da to lako i brzo ostvari: tako mi je za tren oka poslala otvorenu dopisnicu koju je neki gulanfer uputio mojoj dragoj, a koja je nekako njoj dopala ruku.
Dotični hvali seosku učiteljicu kao ženu svojih snova, naziva je divnim inteligentom i rajskom dušom, ali me zbunjuje završnom napomenom koja glasi: U subotu u dva. Još iste noći sanjao sam kako je o tome ispitujem, da mi kaže šta je bilo, a ona mirno odgovara da nije bilo ništa. Onolika ljudina, bivši košarkaš, asistent na fakultetu, a ne može ništa. Stavio je do pola, ali mu je ispalo.
Sutradan sam pošao svome komandiru da zatražim četiri dana odsustva u svrhu rješavanja porodičnih problema. Sve sam mu potanko ispričao, bili smo dugogodišnji prijatelji i našr prijateljstvo se sa ovom sadašnjom promijenjenom situacijom nije nimalo promijenilo. Rekao sam Znaš da se uveliko govori da sam najbolji borac u jedinici, i niko ti neće zamjeriti što si mi dao ono što sam pošteno zaradio.
Rekao je Čovječe, ovdje se živi prema komunističkim idealima – svako prema svojim mogućnostima, a svakome prema njegovim potrebama. A svačija je žestoka potreba da ode da se malo promuha po gradu.
Znam ja da si ti najbolji borac, ali i ti znaš da si predviđen za moje mjesto ako se meni nešto dogodi, kako mogu da te pustim? Četiri dana iz ove vukojebine i četiri dana u nju znači osam dana, a nisam siguran da ćeš se uopšte vratiti. Ne mislim da ti ne bi htio, nego jednostavno da nećeš, znam kakve su te stvari. Čovj4ek je tu kao životinja koju mrežom hvataju, kud god da zakorači, njen kavez ide jedan korak ispred nje.
A ti si već uhvaćen u mrežu narodnih priča o zloj svekrvi i dobroj snahi, ili obratno. Jasno je da se ne trpe, jer bi inače makar u ovom neljudskom vremenu živjele zajedno. Što se tvoje žene tiče, ništa nije dokazano, a sve je u ovom neljudskom vremenu lakše oprostivo. Ali ta poštanska aktivnost tvoje majke mi se ne sviđa. Jedan moj omiljeni pjesnik je davno napisao Svoju majku treba tući dok je mlada.
U unutrašnjem džepu uniforme imao sam mali pištolj sa posrebrenom drškom na kojoj je krupnim slovima pisalo ŠERIFU. Ne znam ko je, ili ko je bio taj Šerif*, ali meni je pištolj poklonio lično on, moj prijatelj, moj brat, moj komandir.
Prihvatio sam pištolj sa obje ruke, naslonio oba lakta na njegov radni sto i iz blizine mu ispalio dva metka pravo u glavu. Da li sam time htio da osvetim uvredu nanesenu mami, ili sam mislio da ću se sada dići i otići kuda hoću, i ostati koliko hoću, da nizakoga i nizašta ovdje nikakvim vezama nisam više vezan. To ne znam. Znam da sam jedva stigao do kraja sela, a već više nisam mogao podnijeti pomisao da sam ubio druga, brata, komandanta, a da se meni samom ništa nije dogodilo, živ sam.
Istina, ne zadugo. Predaću se svojim drugovima, i oni će me jednostavno strijeljati, vezavši mi oči maramom da me ne straše. Strijeljaće me bez žurbe, bez zlobe, čak i bez mržnje, ali sa osjećanjem da vrše nezaustavljivu pravdu.
Moliću ih da mi izvade srce i da ga uviju u bijelu servijetu koju će zatim načetvero presaviti, i da taj paket pošalju mojoj dragoj na njen proplanak, sa porukom Šaljemo vam srce vašeg vjernogsluge.
Mami ne smiju reći šta je bilo, nego će joj javiti da sam zarobljen u boju, i da sam dopao neprijateljske tamnice, pa me u svom ovozemaljskom životu sigurno više neće vidjeti.
Ja, pisac, znam ko je bio čovjek pod nadimkom Šerif: strastan i vrstan lovac i moj prijatelj; donosio mi je na poklon ulovljene zečeve, divlje patke i fazane. Čim je počeo rat uzeli su ga u snajperiste, ali se njemu ta prekvalifikacija izgleda nije dopala. Nastradao je u prvom okršaju, pod nerazjašnjenim okolnostima.
UBISTVO TROCKOG
Ako ste nekad putovali noćnim brzim vozom («Crvena strijela»?) što saobraća između Lenjingrada i Moskve i obratno, doživjeli ste na samom početku putovanja malo prijatno iznenađenje. Uljudno pokucavši na vrata u vaš kupe ušla je krasna plavokosa djevojka, komsomolka, sa dvije šolje vrelog čaja koje je stavila na stolić kraj prozora.
«Stari ruski običaj!» rekla je i povukla se uz ljubazan naklon. Čaj je bio vreo i šolje se nisu mogle ni dodirnuti prstima, ali je svaka šolja imala držač, metalnu čipku koja je svojim linijama dočaravala svijet starih ruskih bajki – bilina – a ta čipka je bila od zlata, ili vješto pozlaćena, rjeđe od srebra, nikada od posrebrenog materijala. Pitali ste se je li to neki zaostatak iz vremena carske Rusije, proizvod nedovoljno sazrele socijalističke svijesti koja se odlučila na malo šurovanje sa feudalnom prošlošću, i pitate se ko je to naredio: vozovođa član partije, ministar saobraćaja, ili drug Staljin lično. Sjetili biste se takođe podatka koji niste lično provjeravali da se naime sto kilometara pred ciljem zaključavaju WC-i u svim vozovima koji streme Moskvi, da se suvišna govna ne unose u prijestolnicu. Da li je i to naredio Staljin? Ili možda, za svoga vremena, Trocki, osnivač Crvene Armije, čovjek sklon vojničkoj disciplini, ali i konstruktivnim idejama: od jedne vrste anarhističkih bandi u Ukrajini preuzeo je ideju o teškom mitraljezu koji se postavi na stražnji dio lakih i brzih kola sa najmanje dva konja i tako se dobije ubojito oružje, tenkovi proletarijata, lihie tačanki.
Trocki je pogriješio što je napustio Rusiju prije početka drugog svjetskog rata jer je kao izgnanik zauvijek u domenu politike, dok bi sa ratom prešao u ep, kao Staljin. Vjerovatno da Trocki nije mogao ostati, ali to ne mijenja činjenicu da nije ostao. Navodno je Balzak govorio: «Glupo kao činjenica», ali Karel Čapek, bliži nam duhom, kaže: «Pusti razloge Martinče, ima ih na hiljade, jedino činjenice postoje». Staljinu su spjevane pjesme koje, kad se uzmu u obzir riječi, melodije i glasovi izvođača, znaju biti lijepe, na primjer:
«Artileristi, Stalin dal prikaz,
Artileristi, zovet otčiznja vas,
iz mnogo tisjač batarej za sljozi naših materej,
za našu rodinu: Agonj! Agonj!»
Zapovijest vođe poistovjećuje se sa najdubljim pozivom, pozivom domovine. mnogo tisuća baterija simbol su snage, obećanje i dokaz da se namjeravani pothvat može ostvariti. Suze majke su najveći i najjači argument volje za pobjedom i žudnje za osvetom koji ovoj posljednjoj daje stopostotno opravdanje.
Da je Trocki ostao u Rusiji možda bi i on dočekao da uđe u pjesmu, pod uslovom da mu se prije toga ništa ružno ne desi. Naime, Staljin je izdao još jednu zapovijest: da ga iz Rusije protjeraju, a malo kasnije i da ga ubiju gdje god ga nađu. Pokazalo se naime da na svijetu ima ljudi koji su spremni da Trockog zaštite i koji su prozvani «trockistima» i proglašeni neprijateljima socijalizma, krivcima za slab prinos pšenice i za kašnjenje vozova u Rusiji, kao i za propast Španske Republike.
Pošto su mu druge zemlje uskratile gostoprimstvo, predsjednik Republike Meksiko, po nagovoru slavnog meksičkog slikara ljevičara i njegove žene slikarkek oja je kasnije navodno postala ljubavnica Trockog, prihvatio je mučenika i podario mu u blizini prijestonice kuću nalik na tvrđavu od koje je ubrzo i načinjena prava tvrđava, zaštitni bedem. No tada je na scenu stupio drugi slavni meksički slikar, ljevičar, pukovnik španske republikanske armije, koji se prihvatio zadatka da Trockog ukloni, to jest ubije. Meksiko je bio jedina zemlja koja je poslala vojsku u Španiju, i poraz im je teško pao; svako je imao svoje objašnjenje za njega, ali najteže je bilo pripisati krivicu sovjetskom Savezu, dakle drugu Staljinu.
Slikar je okupio oko 20 ljudi, većinom takođe slikara, sastali su se u jednom ateljeu, obukli su se u policijske uniforme da prevare policajce stražare, u planinarsku odjeću sa konopima i čakljama da se popnu uz zidove tvrđave, naoružani sa mnogo sitnog oružja i dvije mašinke. Vođa je stavio sebi na glavu njemački šljem sa šiljkom iz prvog svjetskog rata, ali akcija nije uspjela, jer je žena Natalija blagovremeno i «vrlo, vrlo polako» povukla Trockog sa kreveta na pod i odležali su čitavu kanonadu u prostoru između kreveta i zida. Reakcionari svih vrsta iskoristili su priliku da ponovo upozore na grotesknu vezu između ubistva i farse u socijalističkoj revoluciji, ali Trocki je rekao da je pretjerivanje osobina revolucije, jer «Revolucija je inspirisani bijesIstorije». Međutim, to nema nikakve veze sa staljinističkim režimom koji «ponovo uspostavlja najuvredljivije oblike privilegija, prožima nejednakost karakterom provokativnosti, preobražava administraciju u monopol, oligarhije i ponovo uspostavlja fetišizam vlasti u obliku o kojem apsolutna monarhija nije ni sanjala.
Uništena je umjetnost jer «realizam se sastoji od imitiranja seoskih fotografija iztreće četvrtine prošlog vijeka, a socijalistički stil upotrebljava trikove usiljene fotografije da predstavi događaje koji se nikad nisu odigrali». Kad ga je šef policije u Meksiko Sitiju pitao ko je odgovoran za ovaj pokušaj ubistva on je rekao: «JosifStaljin».
Drugi, uspješni pokušaj ubistva Trockog bio je sasvim drukčije pripremljen: ubica se predstavio kao pripadnik građanskog društva i klase, sin belgijskog diplomate, jednostavno rečeno kapitalista. Takvoga se niko nije bojao, samo su svoji bili opasni: ta logika je bila ispravna, ali se njome služila i druga strana, ubica se zapravo zvao Ramon Merkader (Ramon Mercader) bio je Španac, rođen u Barseloni 1914, deset godina poslije fiktivnog Belgijanca Žaka Mornara; začuđujuće je da se čovjek, koji se dobar dio života pravio da je neko drugi, mogao istovremeno da prikazuje deset godina starijim a da to niko nikada ne primjeti ili da o tome ne haje.
Ramon je bio sin jake majke, Karidad (Caridad) i konvencionalnog oca, Pabla. Oni su se rastavili kad je Ramonu bilo jedanaest godina. Njegova majka, Kubanka, imala je umjetničkih pretenzija; jednom je pokušala da postane iskušenik. Otac mu je bespogovorno prihvatio buržoaska mjerila.
Remon je išao u školi u Barseloni; prvo u Engleski institut a onda kod Episkopskih otaca. Njegovo djetinjstvo je palo u doba kad su anarhisti podmetali bombe po Kataloniji. Karidad je 1925. napustila Barselonu i odvela djecu u Tuluz. Pablo je pošao za njom. Karidad je jedanput ili dvaput pokušala da se ubije.
Remon se, kao dječak, vratio u Barselonu i zaposlio kao pomoćnik klavnog kuhara u Ricu. Karidad je prešla u Pariz i tamo postala ljubavnica vodećih komunista.
Ramon je 1935. bio uključen u revolucionarnu djelatnost u Barseloni; priključio se ćeliji zvanoj Servantesov umjetnički kružok; bio je uhapšen i osuđen na tri mjeseca zatvora. Vlada narodnog fronta amnestirala ga je 1936. Kad je počeo španski građanski rat pridružila mu se majka, te su oboje postali članovi Republikanske armije koja se borila protiv Franka.
U vrijeme kad je došao do Trockog koristio j4e još jedno ime -Džekson. Došao je Trockom na konzultaciju u vezi sa člankom koji je napisao za neke ljevičarske novine. Nedaleko od kuće čekao ga je auto u kojem je bila njegova majka i njen ljubavnik, visoki funkcioner GPU-a. Po velikoj vrućini došao je sa šeširom na glavi i mantilom preko ruke. U džepu mantila imao je nož, pištolj i planinarski kramp poznat nam od ranije. Slijedio je Trockog u radnu sobu. Trocki je sjeo, a on mu je pružio članak i spustio mantil na njegov radni sto. Trocki se sa člankomokrenuo prema svjetlosti da pogleda članak, a ubica je uzeo planinarski kramp iz džepa, podigao ga i spustio svom snagom na glavu Trockoga. Planinarski kramp imao je dršku dugu 30 cm i glavu s jednim šiljatim krajem, a drugim kao u kesera. Udario je ovom drugom stranom i ušao u glavu sedam cm duboko. Mislio je da Trocki neće ni pisnuti; u tom slučaju on bi se neometano pridružio svojoj majci i njenom ljubavniku.
Međutim, svi su čuli taj zvuk kojeg niko od njih neće zaboraviti – dug otegnut jauk, nešto između urlika i vriska, tako strašno neprepoznatljivo da za trenutak niko nije shvatio šta se dešava. Sam ubica je kasnije rekao da mu je jauk «probio mozak». Sekretar je pogledao kroz prozor i vidio da se Trocki bori sa ubicom. Čulo se lomljenje namještaja i bacanje predmeta. Trocki je napadao, a ubica je odstupao. Onda se sve utišalo.
Nakon osamnaest godina odležanih u meksičkom zatvoru, ubica je zaželio da razgovara sa Trockim. «Lave Davidoviču», rekao je «nadam se da sam Vam udarcem planinarskog krampa samo razbio lobanju, a da vam nisam napravio rupu u glavi, jer to bi me u ovom trenutku posebno rastužilo. Bio sam prisiljen da učinim grozno djelo, jer su moju majku već tri mjeseca držali u zatvoru, podvrgavajući je strašnim mukama.»
Naviknutom da laže, nije mu bilo teško da to i sada čini, ali Trockog su i dalje isključivo zanimale ideje: «Kad sam bježao iz Sibira, sa carističke robije, unajmio sam saonicekoje je vozio pijani seljak. Svaki čas bi mu se prispavalo i ja sam mu, da ga održim budnim, skidao šubaru sa glave, po jezivoj hladnoći. Ko zna šta je bilo sa njegovom glavom. Što se vaše majke tiče, lično sam uveo običaj da se kažnjavaju članovi porodica neprijatelja Revolucije. Revolucija je inspirisani bijes Istorije».
«Pomalo me tješi činjenica da ste vi, Lav Trocki, pomalo zahvaljujući mome udarcu ušli u vječnost», rekao je Merkader Džekson.
«Vječnost ne postoji», rekao je Trocki. «Kao što ne postoji ni bilo kakvo ponovno oživljavanje, reinkarnacija. Čovjek nije zub da dvaput niče. Naša nagrada je u tome što smo se borili za pravu stvar, za pravedniji svijet.»
Ubica, koji se lako uživljavao u vlastite laži, rekao je: «Da, ali moju majku su u zatvoru mučili naši, a mog sina, koji je dobio američko državljanstvo, sada tjeraju da se bori protiv naših, protiv komunizma u Aziji. Pa šta sad da se radi?»
Trocki, kome nije smetalo to što čovjek nema nikakvog sina, rekao je: «Morate prihvatiti stvari takve kakve su. Suština dijalektičkog materijalizma je u tome da sa zanosom moramo ispunjavati zahtjeve naših ideja, a s mirom se moramo prilagođavati zahtjevima naše okoline.»
«Nimalo me, Lave Davidoviču, niste osvježili ovim razgovorom», rekao je čovjek. «Dolazim u iskušenje da vam ponovo rascopam glavu. To bi onda bilo treće ubistvo Trockog».
|
|
